Milan
Mijalković Čiča
Rođen je 22. Avgusta 1897. godine u selu Vinorači, nedaleko od Svetozareva,
u kući siromašnih zemljoradnika Živke, rođene Dimitrijević iz Šuljkovca
i Antonija Mijalkovića. U petoj godini, po rođenju sestre Kadivke, ostaje
bez majke. Otac se ubrzo oženio Perunikom – Persom, majkom dvoje dece,
i sa njom dobio još dvoje dece, Dragoljuba i Nikosavu. Siromašna seoska
porodica Mijalković, sa šestoro dece, živela je veoma teško.
Kada je Mijalković stasao za školu, pošto je u Vinorači nije bilo, pešačio je
svakodnevno do obližnjeg sela Deonice, od 1904. do 1909. Godine. Iako loše odeven
i često gladan, pomažući roditeljima u teškim seoskim poslovima, školu je završio
sa odličnim uspehom i 1909/10. godine upisao je Nižu gimnaziju u Jagodini. Po
završetku prvog razreda njegovo dalje školovanje dovedeno je u pitanje, zbog
materijalnih teškoća. Mijalković nastavlja školovanje tako što sam radi da bi
se izdržavao. Njegova ozbiljnost, marljivost i samodisciplina pribavili su mu
ugled među drugovima i profesorima u školi. Prvi svetski rat prekida njegovo
dalje školovanje u gimnaziji.
Nastaje opšta mobilizacija vojske za prvi svetski rat. Mobilisani
vojnici iz Jagodine i okoline pripadali su prvoj armiji, Timočkoj
I i II diviziji, pod komandom
Petra Bojovića i drugoj armiji, Šumadijskom puku, pod komandom Stepe Stepanovića.
Antonije Mijalković, koji je učestvovao u balkanskim ratovima, mobilisan je
jula 1914. godine zajedno sa svojom braćom. Kao redov druge čete, drugog bataljona
VI pešadijskog puka prvog poziva, poginuo je kod sela Dobrića u bici na Drini.
Iz moravskog okruga tokom ratova 1912-1918. godine poginulo je oko 2500 vojnika.
Zajedno sa maćehom, Milan preuzima brigu o mlađim ukućanima i domaćinstvu.
Detinjstvo
bez oba roditelja i siromaštvo nisu mladom Mijalkoviću uništili veru u ljude.
Za vreme rata premlad da se bori kao vojnik, Mijalković pomaže ranjenim i bolesnim
vojnicima radeći kao dobrovoljni bolničar u jagodinskoj Okružnoj bolnici. Svoju
humanu obavezu ispunjavao je s vojničkom disciplinom, izuzetno brižno i požrtvovano,
sa puno ljudske topline i prijateljstva. Da bi izbegao interniranje u Nemačku,
Mijalković je morao 1916. godine da napusti okupiranu Jagodinu. Odlazi u Kraljevo,
gde se zapošljava u jednoj apoteci.
U leto 1917. godine se vraća u Vinoraču, iako sa nepotpunim obrazovanjem, samoinicijativno
uz pomoć učiteljice Lenke Lazarević, okuplja oko 120-oro dece iz Vinorače i
okolnih sela, sa kojima uspešno izvodi nastavu do kraja školske godine.
Po završetku prvog svetskog rata, Milan odlazi u Beograd, gde nastavlja prekinuto
školovanje u Drugoj muškoj gimnaziji, maturirao je sa skraćenim ispitnim rokom.
Iste jeseni 1919. godine upisuje matematiku i fiziku na Filozofskom fakultetu.
Svoj životni put rano je vezao za radnički pokret, istakao se svojim revolucionarnim
stavom kod studentske i radničke omladine. Postaje revolucionar – marksist
i aktivni član Radničkog doma na Slaviji, gde se njegova politička aktivnost
u
svakodnevnom životu sa mladima i njihovim problemima i praktično iskazivala.
Iako je obezbeđenje lične egzistencije iziskivalo puno radne energije, Mijalković
je dosta vremena odvajao za učenje i opšte obrazovanje, a posebno za izučavanje
marksističke literature. Pohađao je partijski kurs koji je organizovao Izvršni
odbor SRPJ (k), držao predavanja, marksističke kružoke, organizovao diskusije
o političkoj situaciji u zemlji i svetu. Na njegovu inicijativu 1919. godine
osniva se Studentska zadruga „Pobratimstvo“ za pružanje materijalne
pomoći siromašnim studentima. Za njenog predsednika izabran je Mijalković.
U tim prvim studentskim danima uzima učešća u osnivanju Marksističkog student
–
kluba (Klub sudenata - komunista), na Filozofskom fakultetu, sa oko 56 članova.
Klub je postao centar političkog obrazovanja mladih. Tada Mijalković sreće
revolucionara, publicistu i slikara Mošu Pijade, koji je na njega znatno uticao
sa svojim osobinama
beskompromisnog borca, te oni postaju bliski drugovi i saradnici. Imao je veliku
podršku Moše Pijade. Njhovom saradnjom proširuje se Klub studenata komunista
na ceo Beogradski univerzitet i na naprednu radničku omladinu, što je imalo
veliki značaj za dalje širenje komunističkog pokreta.
Iste godine 23. juna, povodom hapšenja šest studenata, na inicijativu SRPJ
(k) održane su studentske demonstracije u kojima učestvuje i Mijalković. Već
sledećeg
meseca od 20. do 21. jula, Mijalković učestvuje u dvodnevnom štrajku jugoslovenske
radničke klase, koja je želela da spreči neposredno učestvovanje Jugoslavije
u gušenju mađarske revolucije. Time su se jugoslovenske napredne snage uključile
u generalni štrajk, koji je organizovao evropski proleterijat.
Zapaženo je njegovo učešće i aktivnost na organizovanju jednodnevnog generalnog
štrajka železničara, 5. februara 1920. godine u Beogradu sa oko 10.000 učesnika,
protiv progona železničara na pruzi Paraćin – Zaječar. Sa njegovim imenom srećemo
se i povodom mitinga i demonstracija studentske omladine održane u Beogradu,
februara iste godine. Ove manifestacije, u kojima je pored studenata učestvovalo
i više hiljada radnika i građana, organizovane „za očuvanje građanskih sloboda
i političkih prava“ dovele su do sukoba s vojskom i žandarmerijom. Mijalković
se uključuje i u novi štrajk železničara na Slaviji, zbog kršenja njihovih
zakonskih prava. Iznalazi najbolja rešenja za ispunjenje zahteva štrajkača,
stvara deklaracije,
programe i proglase. U proleće 1920. godine, radeći u organizovanim i marksističkim
reonskim sekcijama, Mijalković postaje član SKOJ-a, a sredinom godine i član
mesnog komiteta SKOJ-a za Beograd. Kao student Beogradskog univerziteta bio
je revolucionar – marksista i beskompromisni borac
za demokratska i radnička prava.
Objavom Obznane u noći između 29. i 30. decembra 1920. godine, kojom se zabranjuje
svaka komunistička i sindikalna aktivnost, buržoazija prelazi u direktni napad
protiv celokupnog revolucionarnog radničkog pokreta. Zatvaraju se radnički
domovi, počinju progoni, hapšenja i zlostavljanja članova Partije i naprednih
članova
radničke klase.
Ministarstvo unutrašnjih dela objavljuje spisak studenata – komunista na Beogradskom
univerzitetu, na kome se nalazi i ime Milana Mijalkovića, zbog čega on gubi
stipendiju. Od tada se zapisuje u policijskoj kartoteci. Mijalković se prilagođava
ilegalnom
političkom radu. U tim danima tesno sarađuje sa studentkinjom Ljubicom Živković,
koja je sa njim prošla kroz sve studentske okršaje i demonstracije i koja će
u proleće 1921. godine postati njegov životni saputnik. Mladi supružnici letnji
rasput provode u Vinorači, gde se savetima i instrukcijama Mijalković uključuje
u rad Mesne organizacije Komunističke partije Jagodine.
Mijalković je bio crnomanjast čovek srednje visine, koščat. Bujna, nemirna
crna kosa pokrivala je čelo, a izazito žive crne oči sevale su oštrim pogledom
kroz
obrve, zbog uobičajenog pognutog držanja glave. Jake jagodice i energična brada
skrivale su mladog neustrašivog, nemirnog, nepokornog i upornog revolucionara.
Odlukom Ministarstva prosvete – septembra 1921. godine nediplomirani profesor
Mijalković, postavljen je za suplenta i vaspitača Učiteljske škole u Vršcu.
U ovom banatskom gradu mladi revolucionar – vaspitač, nastavlja revolucionarnu
aktivnost, ubrzo stiče simpatije i poverenje svojih đaka, budućih učitelja
kao
i mladih radnika. Njegovom zaslugom u gradu su ubrzo formirana tri aktivna
SKOJ-a: u Učiteljskoj školi, Gimnaziji i među radničkom omladinom.
Mijalković postaje član poluilegalnog društva „Pelagić“, koje su osnovali povratnici
iz ruske revolucije. On ga reorganizuje u KUD „Abrašević“, koje organizovano
okuplja veliki roj radnika. Mijalkovićeva aktivnost ogledala se u stvaranju
jezgra budućih partijskih ćelija i Mesnog komiteta KPJ, čiji je bio član. Sa
partijskom
organizacijom iz Beograda održava stalnu vezu preko supruge Ljubice, koja tamo
studira.
U Učiteljskoj školi Mijalković je 1922. godine uz podršku dr Živana Ivanovića,
direktora škole, formirao đačku družinu „Uzajamnost“. Cilj ove družine je bio
rešavanje problema siromašnih đaka. Ova demokratska pravila, koja će razviti
đačko samoupravljanje u nastavi i u odnosima nastavnik – učenik, zasnovana
su na gotovo istim principima koje danas imamo u školama, a sačinio ih je Mijalković.
Ona su omogućavala učenicima, isključenim zbog naprednih ideja iz drugih škola
Srbije, da ovde nastave školovanje.
U jesen 1923. godine Mijalković je diplomirao i počeo da radi kao honorarni
profesor u Vršačkoj gimnaziji. Teški životni uslovi prosvetnih radnika u Srbiji
doveli
su do najave štrajka juna 1923. godine. Sledeći direktivu, Mijalković je uspešno
organizovao štrajk prosvetnih radnika u Vršcu, u proleće 1924. godine. To se
odrazilo i na aktivnost Partije, jer je budno praćeno kretanje i rad Milana
Mijalkovića, kako bi se pronašao razlog za hapšenje.
Pod stalnim policijskim nadzorom, koji mu je onemogućio rad u Partiji, Mijalković
završava školsku godinu u Vršcu i na lični zahtev, sa suprugom, dobija premeštaj
u Kumanovo.
Pre odlaska u Kumanovo, letnji raspust provodi u Beogradu i u svom rodnom selu,
i čvršće se povezuje sa ilegalnim članovima i simpatizerima Pertije u Jagodini.
U leto 1924. godine u čamcu na Dunavu održao je sastanak Zlatko Šnajder, sekretar
Saveza komunističke omladine Jugoslavije, sa Milanom Mijalkovićem, Ljubicom
Mijalković i još jednim drugom.
Novu školsku godinu supružnici Mijalković započinju u Gimnaziji u Kumanovu.
Pred mladim profesorom postavlja se težak zadatak da u nepoznatoj sredini ilegalno
organizuje partijski rad. Svojim autoritetom i ljubavlju prema mladima ubrzo
zadobija poverenje srednjoškolske i radničke omladine. U novembru, nepuna dva
meseca po dolasku, formirao je nekoliko skojevskih grupa. Ovo je ubrzalo osnivanje
partijskih ćelija i Mesnog komiteta SKOJ-a, koji je tokom 1925. godine među
najaktivnijima
u Makedoniji. Mesna organizacija se omasovljuje velikim brojem simpatizera,
skojevaca i članova Partije, a Mijalković postaje sekretar Mesnog komiteta
KPJ. Pod njegovim
uticajem Partija izlazi na parlamentarne izbore februara 1925. godine. Snažna
partijska organizacija preko krojačkog sindikalnog pododbora Partije organizovala
je štrajk, koji je odjeknuo u celoj zemlji. Krajem 1925. godine u Skoplju je
održana pokrajinska konferencija SKOJ-a za Makedoniju na kojoj je prisustvovao
Zlatko Šnajder, a među delegatima iz Kumanova bila
je i Ljubica Mijalković.
Početkom 1926. godine Partija formira KUD „Kosta Abrašević“ sa članovima, simpatizerima,
radnicima i građanima. U KUD „Abrašević“ je aktivno radila i supruga Ljubica,
vodeći razne sekcije i okupljajući mlade. Supružnici Mijalković su po želji
Kumanovčana napisali tekstove kratkih deama iz njihovog svakodnevnog života,
koje su izvodili
glumci KUD „Abrašević“. Poznata je jednočinka na makedonskom „Žrtva kapitala“,
kao i drama „Rudari“ i „Otvoreno pismo“, koje su kao i sve ostale prihvaćene
sa simpatijama i oduševljenjem. Ovo tim pre, jer se novcem dobijenim od predstava
solidarno pomagalo porodicama unesrećenih radnika.
Kao sekretar Mesnog komiteta KPJ u Kumanovu, Mijalković je aktivno radio i
u Pokrajinskom komitetu KPJ za Makedoniju. Bio je veliki borac za nezavisnu
Makedoniju
i obilazio je Skoplje, Prilep, Bitolj, Ohrid i druga mesta da bi aktivirao
partijski rad.
Marta 1927. godine prihvatio je dužnost sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ
Makedonije. Time je sedište Pokrajinskog komiteta KPJ premešteno u Kumanovo.
Partijsku vezu
sa Žarkom Zrenjaninom u Vršcu održavao je preko Vjekoslava Smoljana, koji je
ilegalno prenosio partijski materijal Mijalkoviću u Kumanovo, a odatle je rasturan
širom Makedonije.
Za tri i po godine reorganizovao je i ojačao KPJ i SKOJ u Kumanovu i intenzivirao
partijsku aktivnost u većem delu Makedonije. Kao spremni organizator ne čekajući
da bude otkriven i premešten od strane vlasti, Mijalković po predlogu i uz
podršku Partije, u rano proleće, marta 1928. godine prelazi u Kragujevac. Omiljene
profesore,
Ljubicu i Milana, svečano i srdačno je ispratio veliki broj učenika, omladinaca,
prijatelja, komunista i članova KUD „Abrašević“.
Kragujevac je u vreme dolaska Mijalkovića bio jedan od jačih radničkih centara
Srbije. Sa svojom ogromnom snagom prekaljenog borca komuniste i svojom izuzetnom
sposobnošću da pridobija mlade, on je kao profesor Kragujevačke gimnazije ubrzo
formirao organizaciju SKOJ-a. Partijsku vezu sa Beogradom održavao je pod izgovorom
da posećuje taštu. Česta putovanja koristio je za prenošenje brošura i letaka,
koje je rasturao po gradu i selima. Najbliži saradnici Mijalkovića u Kragujevcu
postaju advokat Mihajlo Iveša, knjižar Radomir Bata Bugarski, student medicine
Stevan Lilčić (poginuo u Španiji 1937.), Dragi Nedeljković, krojački radnik
i drugi. Pasivizirane napredne radnike Kragujevca ubrzo je, uz podršku svojih
saboraca,
organizovao, osnivajući prvu partijsku ćeliju u Vojnotehničkom zavodu. Obnovio
je i ojačao rad radničko-kulturnog umetničkog društva „Abrašević“, koji se
odvijao preko priredbi, igranki i Radničkog kluba sa sportskim društvima.
Uvođenjem apsolutističkog diktatorskog režima 6. januara 1929. godine Zakonom
o zaštiti javne bezbednosti i poretka počela su masovna hapšenja i ubistva
članova KPJ i SKOJ-a. Policiji nije promakla ni povećana politička aktivnost
u Kragujevcu
iza koje je stajala Partija. Mada nije kompromitovan i otkriven rad Mijalkovića,
on je kao i njegovi saborci doživeo nekoliko pretresa policije, bez nekih većih
posledica.
Dana, 29. jula 1929. godine Specijalna policija sa zloglasnim Svetozarom Vujkovićem
i Đorđem Kosmajcem provalila je partijsku i skojevsku organizaciju Kumanova.
Počela su hapšenja skojevaca i komunista. Sredinom avgusta 1929. godine. Mijalković
kao organizator i sekretar Pokrajinskog komiteta za Makedoniju stražarno je
sproveden iz Kragujevca u Kumanovo. Kao dosledni revolucionar sva mučenja i
torture izdržao
je bez reči. Iz kumanovskog istražnog zatvora, u kome je proveo mesec dana,
sproveden je sa ostalim zatvorenicima, članovima KPJ i SKOJ-a, u zatvor na
Adi Ciganliji
kod Beograda. Posle petomesečne istrage izveden je pred Sud za zaštitu države
u Beogradu i 1. februara 1930. godine zajedno sa „kumanovskom“ grupom komunista
i skojevaca osuđen na ukupno 63 godina robije. Iz akta Uprave kaznenog zavoda
u Sremskoj Mitrovici, presudom suda za zaštitu države, Mijalković, koji je
tada imao 32 godine, osuđen je na 7 godina robije. Zbog demonstrativnog uzvika
„dole
krvavi režim“ prilikom čitanja presude, kažnjen
je sa još tri i po meseca robije.
Izdržavanje kazne započeo je u Sremskomitrovačkoj kaznionici. Dolaskom
u zatvor, otpočeo je borbu protiv neljudskog ponašanja prema
osuđenicima. Sa većom grupom
osuđenika u proleće 1921. godine, Mijalković je transportovan u Lepoglavu.
Strog režim, psihička tortura, a posebno bacanje jednog bolesnog komuniste
u podrumsku
tamnicu dovelo je do dvodnevnog štrajka glađu. Štrajku se iz solidarnosti
pridružilo i ostalih oko 1200 osuđenika, što je činilo 98%
zatvorenika. Zatvorska uprava
je pozvala na pregovore vođe zatvorenika Mošu Pijade i Milana Mijalkovića.
Štrajk je u potpunosti uspeo, bolesni komunist je izveden iz tamnice i upućen
na lečenje,
zabranjeno je batinanje, dozvoljeno je unošenje knjiga i časopisa.
Za vreme tamnovanja u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi, upoznao se
i sarađivao sa istaknutim komunistima Jugoslavije. U Lepoglavi
je pored Moše Pijade sreo
Josipa Broza Tita, koji je u to vreme bio sekretar kaznioničkog komiteta
KPJ, i druge poznate komuniste. U zatvoru komunisti nastavljaju svoje političke
aktivnosti: prevode, čitaju i tumače marksističku literaturu. Takođe organizuju
štrajkove
glađu i demonstracije.
Policiji je pošlo za rukom da otkrije jedan od takvih štrajkova,
koje su zajedno organizovali politički zatvorenici, stare
i nove zgrade u lepoglavi.
Zbog višednevnog
štrajka glađu osuđenici su u okovima zatvoreni u podrumske samice, gde
su izdržali od jula do novembra 1932. godine, a među njima i Mijalković.
Po
ponovnom transportovanju
osuđenika u Sremskomitrovačku kaznionu zabranjene su sve aktivnosti,
a Moši Pijade oduzet prevod prvog dela Kapitala.
Najteže pobune izbijaju u martu mesecu i imaju za cilj promenu političkog
i socijalnog poretka u državi. Uz stihove pesme: ... „U odlučni boj ...
napred grad i selo
... sve više i više diže se barjak revolucije ... samo sa oružjem u ruci
doći
će naša pobeda ...“ Štrajkovao je veliki broj komunista, od kojih je
26 osuđeno presudom Sremskomitrovačkog okružnog suda 21. juna 1934. godine.
Organizatorima
štrajka Moši Pijade, Buri Pucaru, Milanu Mijalkoviću produžena je zatvorska
kazna, poslednjem, pod brojem 1687, produžena je na još 2 godine robije.
Odlučeno je
da se zatvorenici intelektualci rasporede po drugim zatvorima, što je
bilo
uobičajeno. Krajem avgusta 1935. godine grupa političkih zatvorenika
prebačena je iz Lepoglave
u Mitrovačku kaznionu. Tom prilikom transportovano je 48 zatvorenika
sa težim i lakšim povredama, zadobijenim u transportu, među kojima Moša
Pijade,
Otokar
Keršovani, Žarko Zrenjanin, Đuro Pucar, Ivan Milutinović, Milan Mijalković
i drugi. Zatvorske vlasti su u Mitrovici naložile
lekarski pregled kažnjenika i zapisnički konstatovali povrede. Tom prilikom
Mijalkoviću su utvrđene povrede u vidu modrica i oguljene kože na leđima
i desnoj mišici.
Posle izdržane devetogodišnje robije Mijalković se vraća u Beograd,
avgusta 1938. godine, gde nastavlja sa revolucionarnim radom.
Na robiji je Mijalković
stekao
šire marksističko i političko obrazovanje, što se odrazilo na njegov
dalji politički rad, koji je postao odlučniji i energičniji. Zbog svoje
delatnosti
ubrzo je zatvoren
i proteran u svoje rodno selo Vinoraču. Zabranjeno mu je slobodno kretanje
i javno istupanje, sa obavezom da se svakodnevno javlja Sreckom načelstvu
u Jagodini.
i pored stroge zabrane slobodnog kretanja svakodnevno je obilazio biciklom
obližnja mesta pod izgovorom da sprema đake matematike.
Njegovim dolaskom ojačala je Mesna organizacija KPJ u Jagodini, koja
je u gradu imala tri ćelije i nekoliko uporišta u selima: Laništu,
Šantarovcu, Šuljkovcu,
Bunaru, Dragocvetu i Trnavi. Tako je u toku leta uspeo da organizuje
članove
Partije i Skoj-a na teritoriji Pomoravlja. U Jagodini je delovalo Udruženje
mladih umnih radnika „UMUR“, koje je imalo svoju marksističku biblioteku.
Organizovane su čitalačke grupe od radnika i srednjoškolske omladine,
koja se okupljala
po
reonima i preko propagandnog materijala, proglasa, letaka i brošura
upoznavala sa marksističkim učenjem.
Kao ilegalni partijski radnik Mijalković je tokom 1939. godine osnovao,
organizovao i aktivirao rad KPJ u svim većim gradovima Pomoravlja:
Jagodini, Ćupriji,
Paraćinu, Smederevskoj Palanci, Svilajncu i drugim mestima. Radio
je u lepeničkom, velikooraškom
i temnićkom srezu.
Mijalković postaje član Oblasnog komiteta KPJ, živo uspostavlja vezu
sa partijskim organizacijama i obnavlja rad u Sindikatu. Neprestano
je na
terenu i neumorno
obilazi gradove i sela. Zahvaljujući svojim osobinama izuzetnog organizatora
i čoveka od poverenja, koji je plenio svakog sagovornika s kojim
je dolazio u kontakt, Mijalković je uspeo da organizuje i omasovi
Partiju
i SKOJ
na teritoriji od oko 100 km.
Napadom na Poljsku, septembra 1939. godine počeo je drugi svetski
rat. Nezadovoljstvo spoljnom politikom Jugoslavije i lošim ekonosmkim
stanjem
u zemlji, manifestovalo
se radničkim i studenstkim demonstracijama 14. decembra 1939. godine
u Beogradu. Demonstracije na Slaviji organizovalo je rukovodstvo
Partije. Pod parolom:
„Hleb, mir i sloboda“, okupilo se oko 3000 radnika, studenata i građana,
među kojima
je bio i Milan Mijalković. U sukobu sa policijom ubijeno je 8 demonstranata,
a više njih je ranjeno i uhapšeno. Posle ovih demonstracija vlada
Cvetković – Maček, kao represivnu meru otvara koncentracione logore.
Jedan od
njih, u Smederevskoj
Palanci, obilazi Mijalković da bi pružio pomoć logorašima.
Početkom februara 1940. godine, održana je proširena Oblasna partijska
konferencija (savetovanje), na Crnom vrhu u jednoj kolibi, u zabranu
sela Miševića. Konferenciju
je organizovao, otvorio i vodio Milan Mijalković Čiča, tada sekretar
Oblasnog komiteta KPJ. Ovoj konferenciji – najvećem skupu komunista
ovog područja,
prisustvovalo je oko 30 delegata iz Jagodine, Ćuprije, Kragujevca,
Kraljeva, Čačka, Užica
i drugih mesta Pomoravlja, Šumadije i zapadne Srbije. Prisustvovali
su delegati: Petar Stambolić, Dušan Petrović Šane, Mijalko Todorović,
Stanislav
Sremčević
i drugi, a ispred Pokrajinskog komiteta KPJ Spasenija Cana Babović
i Milan Blagojević
Španac. Na konferenciji je razmatrana međunarodna situacija, iznet
je značaj jačanja Partije, SKOJ-a i Sindikata i pripreme za odbranu
zemlje
od fašizma.
Predloženi su i kandidati KPJ za Pokrajinsku konferenciju.
Jačanje Partije u organizacionom smislu u Srbiji zahtevalo je da
se tokom 1940. godine umesto Oblasnih formiraju Okružni komiteti,
sa zadatkom
da prodru u
sela i stvaraju seoske organizacije. U Jagodini se formira Okružni
komitet
za moravski
okrug, koji obuhvata Ćupriju i Paraćin sa sledećim članovima: Milan
Mijalković sekretar, Boško Đuričić, Radislav nikčević i Jovan Milosavljević.
Formiran
je i Sreski komitet KPJ za belički srez koji čine: Boško Đuričić,
Slavka Đurđević, Boža Žarić, Radislav Nikčević i Jovan Milosavljević
i Mesni
komitet KPJ u sastavu:
Radojica Solunac sekretar, Ljubinka Krstić i dr.
Peta Pokrajinska konferencija za Srbiju održana je maja 1940. godine
u beogradu, a ispred Partije Pomoravlja delegiran je Milan Mijalković
Čiča.
Na konferenciji
su razmatrani rezultati rada u obnavljanju partijskih organizacija
na teritoriji Srbije. Ovom prilikom su izabrani članovi Pokrajinskog
komiteta
za Srbiju:
Aleksandar Ranković, sekretar, Milan Mijalković, Spasenija Babović,
Vukica Mitrović, Milan
Blagojević, Moma Marković, Ljubinka Milosavljević, Stanislav Sremčević,
Dušan Petrović Šane i dr. Predloženi su i delegati za Petu zemaljsku
konferenciju KPJ, koja je održana oktobra 1940. godine u Zagrebu.
Zaključci sa Pete zemaljske konferencije KPJ razmatrani su na ilegalnoj
Okružnoj partijskoj konferenciji, koju je krajem 1940. godine Mijalković
organizovao
u Jagodini. Ovom sastanku prisustvovalo je oko 20 partijskih delegata
iz Pomoravlja, a iz Jagodine: Jovan Milosavljević, Radislav Nikčević,
Boško
Đuričić, Slavka
Đurđević i drugi.
Drugi svetski rat se sve više rasplamsavao, pa se kao prvi zadatak
Partije postavljaju pripreme za oružanu borbu, za odbranu zemlje
i očuvanje njene
nezavisnosti. Mijalković,
kao sekretar Okružnog komiteta KPJ za moravski okrug, nastavlja intenzivan
terenski rad, te ga krajem 1940. godine nalazimo kao urednika i organizatora
poluilegalnog
glasila Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, „Glas radnog naroda“.
Ove i sledeće godine izašlo je četiri broja lista u Svilajncu u štampariji
Dragana
Kostića
sa sledećim naslovima: „Balkanski narodi u opasnosti“, „Sprema se
velika izdaja naroda“, „Položaj i akcije radnog naroda“ i „Hiljade
mladih
diže
se u borbu“.
Tiraž od 5000 primeraka rasturan je širom Jugoslavije.
Tokom 1941. godine vlada Cvetković – Maček je uveliko pregovarala
o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Za to vreme Komunistička
partija
Jugoslavije,
na čelu sa generalnim sekretarom josipom brozom Titom, priprema se
za saradnju sa narodom,
štampaju se proglasi, vrše pripreme za saradnju sa Sovjetskim Savezom
i oružanu borbu protiv fašizma.
Vest o potpisivanju Trojnog pakta izazvala je otvoreno nezadovoljstvo
naroda i protestne demonstracije širom zemlje organizovane od strane
KPJ. Organizator
martovskih demonstracija u donjem i srednjem Pomoravlju bio je
Milan Mijalković Čiča. Pijačnog dana (sreda), 26. marta 1941.
godine, Mijalković
je dva
puta govorio pred oko 250 demonstranata. Odavde je taksijem obišao
i organizovao demonstracije
u Ćupriji, Smederevskoj Palanci, Rači i drugim mestima. Demonstrantima
je
rasturan proglas Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju i letak Okružnog
komiteta KPJ za
Pomoravlje, koji je napisao Mijalković i štampao u Ćupriji sa potpisom
„Verni borci za narodna prava“.
Komunistička partija je u burnim martovskim danima stekla poverenje
i simpatije naroda, postaje njen vođa izražavajući zajedničku želju
za
slobodom svoje
zemlje. Da bi se analizirali martovski događaji, demonstracije
i puč, održano je partijsko
savetovanje Pokrajinskog komiteta za Srbiju, 29. marta 1941. godine
u Beogradu, kome je ispred Centralnog komiteta KPJ prisustvovao
Josip Broz
Tito, generalni
sekretar. Na savetovanju je aktivno učestvovao Mijalković, podnoseći
izveštaj o martovskim događajima u Pomoravlju, koji su pozitivno
ocenjeni. Ovom
prilikom je odlučeno da za instruktora Pokrajinskog komiteta KPJ
za zapadnu Srbiju
(Čačak i Užice) ode Mijalković, a na njegovo mesto u Pomoravlje
dođe Petar Stambolić.
Ova zamena je bila potrebna, jer su obojica kao dugogodišnji partijski
radnici bili poznati policiji.
Sastanku su prisustvovala oko 35 delegata: Petar Stambolić, Miloš
Minić, Rade Končar, Svetozar Vukmanović, Lazar Koliševski, Moma
Marković, Dobrivoje Radosavljević,
Mirko Tomić, Vukica Mitrović, Miloš Matijević, Ljubinka Milosavljević,
Đuro Strugar i drugi. Po završenom savetovanju Mijalković se
vraća u Pomoravlje i kao veza
Pokrajinskog komiteta prenosi poruku da će se događaji odvijati
brzo i da
je rat neizbežan.
Početak rata ga je zatekao u rodnom selu. Iznenadni napad Nemačke
i okupacija Pomoravlja nisu zaustavile njegovu aktivnost. Naprotiv,
sa
naprednim
seoskim omladincima organizovao je akciju prikupljanja hrane
i odeće za ranjenike
i zatvorenike. U zgradi Jagodinske gimnazije pomogao je nekolicini,
koji su očekivali
transport
za Nemačku, tako što im je uz hranu doturio i odeću u kojoj su
neprimećeno pobegli.
Pokreće akciju za prikupljanje i skrivanje oružja i sanitetskih
kurseva, kao i prikupljanje sanitetskog materijala. Te akcije
su bile u skladu
sa težnjom
Centralnog komiteta KPJ da se osnivaju vojne komisije, kasnije
vojni komiteti, koji su imali zadatak da vrše obuku rukovanja
oružjem i
stvaranje ilegalnih
borbenih grupa (desetina).
Po vojnoj liniji Okružni komitet za Pomoravlje zadužuje Labuda
Đukića, učitelja, rezervnog oficira, člana KPJ.
Posle aprilskog rata Mijalković je često u Beogradu, gde su se
sastajali i dogovarali članovi Pokrajinskog komiteta o daljem
radu i pripremama
za oružanu
borbu protiv
okupatora. Pored drugova, u partijskim i skojevskim organizacijama
sve više uzima učešća i ženska omladina. Ovaj period okupacije
Partija je
iskoristila da putem
letaka i proglasa što više upozna šire narodne mase sa svojom
spremnošću za organizovanu borbu protiv okupatora.
Prvomajski proglas Centralnog komiteta KPJ iskucali su i umnožili
na geštetneru Mitra Mitrović i Milan Mijalković krajem aprila
1941. godine
u Beogradu.
Prvomajski proglas je Cana Babović uz pomoć kurira rasturila
po celoj Srbiji. Prvi maj
je dočekan s pozivom Partije ... „Radnici, seljaci, građani –
svi rodoljubivi elementi!
... Na okup! U ovim sudbonosnim danima potrebno je ujediniti
sve snage za vaš opstanak. Ustajte u borbu u koju vas poziva
i koju
vodi avangarda
radničke
klase – Komunistička partija Jugoslavije“. Mijalković je Prvomajski
proglas lično doneo
u Pomoravlje.
Tokom maja i juna održano je više partijskih sastanaka u Pomoravlju.
Planiran nemački napad na Sovjetski Savez za 15. maj, zbog rešavanja
nepredviđenih
balkanskih problema, izvršen je tek 22. juna 1941. godine. Komunistička
partija Jugoslavije
je jedino bila politički i organizaciono sposobna da u tom trenutku
pokrene oružanu borbu protiv okupatora. Istog dana je Centralni
komitet KPJ povodom
napada na
Sovjetski Savez izdao proglas, a već sledećeg dana (23. juna)
izašao je proglas Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, kojim
se srpski
narod poziva
na oružanu
borbu.
Posle sednice Pokrajinskog komiteta 23. juna 1941. godine po
direktivi PK KPJ upućen je Milan Mijalković Čiča iz Pomoravlja
u užički i
čačanski kraj
za instruktora
i organizatora ustanka.
Na sastanku Okružnog komiteta KPJ za čačanski okrug 5. jula 1941.
godine doneta je odluka o osnivanju Čačanskog partizanskog odreda,
sledećeg
dana 6. jula
uz prisustvo Branka Krsmanovića i Milana Mijalkovića imenovan
je Štab čačanskog NOP odreda „Dr Dragiša Mišović“. Posle ovog
sastanka
član
Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju Milan Mijalković Čiča i član
glavnog štaba NOPO
Srbije Branko
Krsmanović
sa članovima Okružnog komiteta KPJ za užički okrug doneli su
odluku 7. jula 1941. godine o stvaranju Užičkog partizanskog
odreda „Dimitrije
Tucović“.
U drugoj
polovini jula Mijalković je održao sastanak pri Štabu čačanskog
NOP odreda
sa članovima Okružnog komiteta KPJ i članovima štaba Kragujevačkog
odreda.
Iz borbenih grupa nikle su čete Užičkog partizanskog odreda.
Prva užička četa „Radoje Marić“ osnovana je 28. jula 1941. godine
na
brdu Tatinac
iznad Užica
u prisustvu instruktora Mijalkovića. Ova četa na dan osnivanja
brojala je oko 22 borca. Početkom avgusta izvršila je više diverzija
u okolini
Užica.
Četa
se povukla na logorovanje jugoistočno od Titovog Užica na brdu
Drežnička gradina. U četi je bilo oko 40 partizana. Prva veća
borba Užičkog
partizanskog odreda,
to jest čete „Radoje Marić“ odigrala se 18. avgusta. Obavešteni
o mestu logorovanja partizana, Nemci su sredinom mesecapripremali
napad.
Desetostruko
jači Nemci
su krenuli noću, 17. avgusta u napad. Tih dana partizanska četa
„Radoje Marić“ očekivala je posetu partijskog instruktora Mijalkovića.
Njegovo
pismo bilo
je
izloženo na zidnim novinama, i govorilo je o skorom dolasku.
U rani magloviti ponedeljak, 18. avgusta krenuo je Mijalković
Čiča
sa vodičem,
mladom
učiteljicom Olgom Đurović, u četu, koju je trebalo uputiti u
dalji rad. Četa je bila
opkoljena i dvoje komunista upalo je u vatru neprijateljskog
streljačkog stroja, koja
se nadaleko čula. Opkoljena Prva užička četa uspela je da se
izvuče iz nemačkog obruča. Na poprištu borbe ostao je čovek široke
duše
i velikih
ljudskih kvaliteta
Milan Mijalković Čiča. Tada je boreći se palo još 7 partizana,
a neprijatelj je svoj bes, što nije uništio partizansku četu,
iskalio na nedužnom
stanovništvu.
U Zborniku dokumenata i podataka o NOP-u jugoslovenskih naroda,
Vojni istorijski institut JA, tom II, Bilten Vrhovnog štaba
NOVJ, 1941-1945,
strana 44.
u izveštaju druga Tita za Glavni štab narodnooslobodilačkih
odreda Jugoslavije rečeno je
o pogibiji Milana Mijalkovića sledeće: ... „Pali za narod smrću
heroja 18.
avgusta poginuo je kod Užica junačkom smrću drug Mijalković.
Videći veliku opasnost koja
je pretila jednom odredu partizana, jer je neprijatelj sa velikim
snagama počeo opkoljavati taj odred, drug Mijalković je, zajedno
sa jednom
drugaricom, pohitao
da obavesti partizane o postojećoj opasnosti, ali je bio primećen
od neprijatelja i pogođen od topovske granate; tako je ubijen
zajedno sa drugaricom. Smrću
M. Mijalkovića Komunistička partija Jugoslavije trpi težak
gubitak, a srpski narod
gubi svog vernog borca. Neka je slava drugu Mijalkoviću i poginuloj
drugarici!...“
Za vreme Užičke republike 2. oktobra 1941. godine na svečan
način su sahranjeni borci Užičkog partizanskog odreda, a među
njima
i Milan Mijalković.
Izveštajem Pokrajinskog komiteta KPJ, Pomoravski partizanski
odred na Juhoru je obavešten o herojskoj pogibiji Milana Mijalkovića,
koji je
pao „ne štedeći
sebe i svoj život, vršeći svoju partijsku dužnost“. U skladu
sa
predlogom iz ovog izveštaja Odred je od septembra 1941. godine
počeo da deluje
pod nazivom
Pomoravski partizanski odred „Profesor Mijalković“. Na ovaj
način izražena je zahvalnost i odato priznanje jednom od najzaslužnijih
ljudi za dizanje
ustanka u ovom kraju.
Belička četa Pomoravskog odreda imala je u svom sastavu veći
broj livačkih radnika, pa je posle oslobođenja 30. septembra
1946. godine
u znak
sećanja na revolucionara
Mijalkovića, Metalski kombinat nazvan njegovim imenom, danas
posluje pod nazivom Radna organizacija Minel „Milan Mijalković“.
Sledeće
godine osnovano
je i Kulturno-umetničko
društvo koje je nosilo njegovo ime.
Danas u Svetozarevu jedna osnovna škola nosi ime Milana Mijalkovića,
a u njenom dvorištu stoji bista ovog istaknutog revolucionara.
Druga spomen
bista,
nedaleko
od ove, nalazi se na platou ispred Komercijalne zgrade Fabrike
kablova, koja nosi naziv njegovog zatvorskog druga i saborca
Moše Pijade.
Takođe i ulica
prema Vinorači nazvana je njegovim imenom.
Ukazom vrhovnog komandanta oružanih snaga i predsednika Republike
Josipa Broza Tita, 5. jula 1951. godine za velike zasluge
u radu Partije i
organizovanju ustanka protiv fašističke Nemačke proglašen
je za narodnog heroja.